This empty space cannot be filled.

Mrzim tjeskobu. Javlja se u onim trenucima, u trenucima kada postanem svjesna svega. Da živiš u meni još uvijek. Od prvog dana. Da te udišem. Da su atomi tebe u meni. Oduvijek. Kako sam naivno mogla pomisliti da je gotovo? Nije nikada bilo. Samo sam uzela pauzu, Odmakla se da bi imala snage da nastavim… iz početka. I sada mi se čini da se nigdje nisam pomakla. I da me ono iskustvo nije naučilo apsolutno ničemu… Svi ljudi, sva putovanja, sve nastalo poslije tebe samo me zavaravalo da je sada drukčije. Da sam se promijenila. Ojačala. Ha ha ha! Smijem se samoj sebi. Odrazu u ogledalu. Ti si poput usisivača. Konstantno me povlačiš k sebi, Manipuliraš, na pola svjesno, Na posla nesvjesno. Mi smo kao akteri iz hollywoodskog romantičnog filma. Svi navijaju da ostanemo skupa i imamo „happily ever after“, A to se ne događa. Ne nama. Nije onda, nije ni sada. A ja se i dalje igram mačke koja lovi svoj rep… Jesam li ti rekla da mrzim tjeskobu? Da, ona se javi kad postanem svjesna svoje ljubavi. Nas, i one mogućnosti da nećemo postojati. Sutra, prekosutra, a možda već pomalo prestajemo postojati i danas…kako dan odmiče… Da li je dosta više? Jesam li se toliko uplela u ovo da više ne nalazim izlaz? Mozgam rješenja i sva vode ka istom. Kažu ako si dovoljno jak da kažeš „zbogom“ život te nagradi s novim „zdravo“. Mene to novo „zdravo“ plaši. Mnogi me vide kao borca, Ženu koja zna što želi u životu i ne boji se posegnuti za tim. Kako onda objasniti da se plašim posegnuti za onim što najviše želim? NAMA. Kako se onda bojim otpetljati iz odnosa zbog kojeg najviše patim? NAS. Slabić sam, baš kao i drugi. Već godinama stojim tu i čekam. Čekam na neki tvoj potez. A tvoji pomaci su tako mali i znam da bi trebala proći čitava vječnost da se ti odvažiš zariskirati. Licemjerno je kako uvijek govoriš loše o njemu jer mi nije dao nikakvo objašnjenje, A s druge strane ti si dužan to više nego on. Samo što ga ne dobivam. Ironično zar ne? Željeti nekoga toliko da ga se bojiš imati? Imati znači izgubiti. A jel ti ikada palo na pamet da bismo uspjeli?! Da, potajno priželjkujem nekoga tko će me ponovno oboriti s nogu. I u fantazijama se plašim da čak i ako se ON pojavi Ja ću se opet vratiti tebi. Nama. Ovom ničemu. Platonskoj ljubavi. Pitam se koliko zaista volim sebe kad tratim godine na tebe?!

Ne želim da ističem tvoje vrline, da ti dajem neke medalje, niti da uspoređujem svaku osobu suprotnog spola s tobom. Ne želim se vratiti svaku večer kući žudeći za onim što smo imali.


Iskreno... mislim da sam nesposobna imati ponovo nešto tako. I nisam uopće sigurna da "nešto tako" postoji.  Niti postoji netko poput tebe, svjesna sam sasvim. To je potpuno objektivna činjenica. Ostali preziru ili podsmjehuju stvari koje se ti radio ili volio.

Imao si iskrenu dobrotu u sebi.
Nije da drugi nemaju, ali...ne mogu objasniti.
Nikada se nisi pravio "faca", takav si kakav si.

A nekada nisi bio ni svjestan koliko si poseban i zanimljiv. I koliko sam dok smo bili skupa ja željela biti bolja osoba.

Jedan naš 10 minutni razgovor vrijedi 10 puta više nego bilo koji izlazak u klub. U bilo koji klub. Sigurna sam da bi mi i u New Yorku nakon burne večeri, kroz glavu prolazila jedna misao - da želim ležati pored tebe i čitati Murakamija dok ti čitaš neku svoju SF knjigu na francuskom. I ne postoji veća sreća od toga na ovoj planeti.
Pustila sam te, prošli su mjeseci od reza koji smo napravili, i znam da je glupo bilo držati se nečega što nije imalo smisla od samog početka, ali bila sam zanesena.
Zanesenost je kupila vrijeme i dala mi priliku da te bolje upoznam, i zavolim.
Šteta što nije imala isti učinak na tebe.

Bacam te u zaborav, ali ruku na srce, ti ćeš uvijek biti prokleto najbolja stvar koja mi se ikada desila. TOČKA.