Same old story back again.
Mrzim tjeskobu. Javlja se u onim trenucima, u trenucima kada postanem svjesna svega. Da živiš u meni još uvijek. Od prvog dana. Da te udišem. Da su atomi tebe u meni. Oduvijek. Kako sam naivno mogla pomisliti da je gotovo? Nije nikada bilo. Samo sam uzela pauzu, Odmakla se da bi imala snage da nastavim… iz početka. I sada mi se čini da se nigdje nisam pomakla. I da me ono iskustvo nije naučilo apsolutno ničemu… Svi ljudi, sva putovanja, sve nastalo poslije tebe samo me zavaravalo da je sada drukčije. Da sam se promijenila. Ojačala. Ha ha ha! Smijem se samoj sebi. Odrazu u ogledalu. Ti si poput usisivača. Konstantno me povlačiš k sebi, Manipuliraš, na pola svjesno, Na posla nesvjesno. Mi smo kao akteri iz hollywoodskog romantičnog filma. Svi navijaju da ostanemo skupa i imamo „happily ever after“, A to se ne događa. Ne nama. Nije onda, nije ni sada. A ja se i dalje igram mačke koja lovi svoj rep… Jesam li ti rekla da mrzim tjeskobu? Da, ona se javi kad postanem svjesna svoje ljubavi. Nas, i one mogućnosti da nećemo postojati. Sutra, prekosutra, a možda već pomalo prestajemo postojati i danas…kako dan odmiče… Da li je dosta više? Jesam li se toliko uplela u ovo da više ne nalazim izlaz? Mozgam rješenja i sva vode ka istom. Kažu ako si dovoljno jak da kažeš „zbogom“ život te nagradi s novim „zdravo“. Mene to novo „zdravo“ plaši. Mnogi me vide kao borca, Ženu koja zna što želi u životu i ne boji se posegnuti za tim. Kako onda objasniti da se plašim posegnuti za onim što najviše želim? NAMA. Kako se onda bojim otpetljati iz odnosa zbog kojeg najviše patim? NAS. Slabić sam, baš kao i drugi. Već godinama stojim tu i čekam. Čekam na neki tvoj potez. A tvoji pomaci su tako mali i znam da bi trebala proći čitava vječnost da se ti odvažiš zariskirati. Licemjerno je kako uvijek govoriš loše o njemu jer mi nije dao nikakvo objašnjenje, A s druge strane ti si dužan to više nego on. Samo što ga ne dobivam. Ironično zar ne? Željeti nekoga toliko da ga se bojiš imati? Imati znači izgubiti. A jel ti ikada palo na pamet da bismo uspjeli?! Da, potajno priželjkujem nekoga tko će me ponovno oboriti s nogu. I u fantazijama se plašim da čak i ako se ON pojavi Ja ću se opet vratiti tebi. Nama. Ovom ničemu. Platonskoj ljubavi. Pitam se koliko zaista volim sebe kad tratim godine na tebe?!




