This empty space cannot be filled.

Ne želim da ističem tvoje vrline, da ti dajem neke medalje, niti da uspoređujem svaku osobu suprotnog spola s tobom. Ne želim se vratiti svaku večer kući žudeći za onim što smo imali.


Iskreno... mislim da sam nesposobna imati ponovo nešto tako. I nisam uopće sigurna da "nešto tako" postoji.  Niti postoji netko poput tebe, svjesna sam sasvim. To je potpuno objektivna činjenica. Ostali preziru ili podsmjehuju stvari koje se ti radio ili volio.

Imao si iskrenu dobrotu u sebi.
Nije da drugi nemaju, ali...ne mogu objasniti.
Nikada se nisi pravio "faca", takav si kakav si.

A nekada nisi bio ni svjestan koliko si poseban i zanimljiv. I koliko sam dok smo bili skupa ja željela biti bolja osoba.

Jedan naš 10 minutni razgovor vrijedi 10 puta više nego bilo koji izlazak u klub. U bilo koji klub. Sigurna sam da bi mi i u New Yorku nakon burne večeri, kroz glavu prolazila jedna misao - da želim ležati pored tebe i čitati Murakamija dok ti čitaš neku svoju SF knjigu na francuskom. I ne postoji veća sreća od toga na ovoj planeti.
Pustila sam te, prošli su mjeseci od reza koji smo napravili, i znam da je glupo bilo držati se nečega što nije imalo smisla od samog početka, ali bila sam zanesena.
Zanesenost je kupila vrijeme i dala mi priliku da te bolje upoznam, i zavolim.
Šteta što nije imala isti učinak na tebe.

Bacam te u zaborav, ali ruku na srce, ti ćeš uvijek biti prokleto najbolja stvar koja mi se ikada desila. TOČKA.

Ne znam što radim.
Da se barem može nekako ugasiti ovo nedostajanje,
bilo bi lijepo da postoji neki prekidač.
ON & OFF.
Bio bi uvijek off.
Ne želim te u sebi više.
Ne želim se pitat što radiš sada,
jesi li sretan,
jel druga spava na mojoj strani kreveta.
Ne želim provesti više ni dan svoga života analizirajući ono što smo imali,
odbijajući staviti pravi "tag" na to. Iluzija.
Bili smo jedno drugom samo iluzija.
A ja te i dalje stavljam tamo gdje ti nije mjesto, uzdižem na neviđene visine,
čak ni onda možda nisi pripadao tamo. Ali ne želim si  priznati.
Isto kao što ne želim sebi priznati da me nisi volio,
i da me se ne sjetiš.
U tebi nije ova nastala ova ogromna praznina jer si shvatio na vrijeme.
A ja?
Ja se mučim.
Pokušavam popuniti vrijeme glupavim stvarima, prazninu upotpuniti drugim likovima.
Istina je, oni me čine još više nesretnom.
Nijedan nije nalik tebi.
Voljela bih da si me ošamario istinom više nego da si sve lijepo upakovao, stavio mašnu na to, i ostavio veliki upitnik u glavi.
Closure.
Closure ne ide tako lako nakon svega što smo imali, nakon zajedničkih planova.
I reci kako?
Kako sebi objasniti nakon emocija koje su se činile stvarne da je gotovo?
Da sam bila neka prolazna tačkal u tvom životu koja te nije ni dodirnula.
Samo netko tko je bio na trenutak tu da ti pokaže da možeš biti voljen.
I cijenjen.
Pitam se koliko je laži bilo u tvojoj istini,
i koliko prevare u tvojoj vjernosti.
I koliko ljubavi u onom tvom "volim te".
Jedno ti ne mogu osporiti...dao si mi bajku,
nešto što se ne zaboravlja...ali upravo je to ono što ti nikada neću oprostiti.

GADE!!!!!!